Surfanje internetom preko mobitela i plaćanje preko mobitela, uz želju za prvim mobitelom obilježili su moj život s mobitelom, ali nije sve baš išlo glatko i jednostavno
Prvi mobitel Motorola DynaTAC 8000x po prvi put vidio sam u seriji Poroci Miamija tijekom 80-ih godina. Naravno, poželio sam posjedovati taj uređaj koji na magičan način omogućuje komunikaciju između ljudi. Desetak godina kasnije prva želja mi se ispunila. Tu noć nakon kupnje nisam spavao, a upute o korištenju sam pročitao dva puta. U međuvremenu, isprobao sam oko dvije tisuće različitih modela mobitela.
Druga želja koju sam poželio bio je mobilni internet odnosno pristup internetu preko ekrana mobitela. Iako je to bilo moguće još tijekom 90-ih godina, preko infracrvene veze ili pak preko WAP protokola koji se pojavio na prijelazu u treće tisućljeće, sve je to bilo bezveze – surfanje preko monokromatskog ekrana i nekakvih nacrtanih sličica u biti niti nije bilo zanimljivo.
Ali sam prilikom prvih posjeta Cannesu, tadašnjem 3GSM kongresu (danas je to MWC u Barceloni), od 2002. godine poželio ekran u boji, brzi internet. Imali su to tada Japanci preko svojih mobitela i i-mode standarda kojeg je japanski mobilni operator NTT DoCoMo predstavio 22. veljače 1999. godine. Imali smo i mi ekrane u boji, stigli su krajem 2001. godine Ericssson T68 i kasnije Sony Ericsson T68i s ekranom koji je prikazivao 256 boja. Uslijedio je i Samsung T100 s predivnim ekranom koji je prikazivao 4096 boja. Ipak, tek smo s ekranima koji prikazuju 65.536 i 262.144 boja dobili prave ekrane u boji.
Nije to bilo loše, ali daleko od Japanaca i njihovih mobitela putem kojih su s bilo kojeg mjesta mogli provjeriti bilo koju informaciju. Jer, bitna je i brzina interneta. A mi smo tada imali oko 50 kb/s.
Sjećate li se Vodafone live! usluge koju smo u Hrvatskoj imali preko Vipneta? Stiglo je to do nas, ali godinama kasnije u odnosu na Japance. Točnije, VIPnet je uslugu “Vodafone live! uveo 25. svibnja 2004. godine, a prvi dostupan uređaj kod nas bila je Motorola V525.
Recimo, sjedim s prijateljem u kafiću i pričamo o Motoroli RAZR V3. Kad je taj mobitel predstavljen, koliko je imao memorije? Ili bilo što, što je potrebno provjeriti. Iako su Symbian i Windows Mobile telefoni pružali takav pristup internetu, u to je vrijeme cijena za 1 GB podataka iznosila 64.000 kuna. Dakle, opet je to bio samo pusti san. Japanci su, dok su se vozili vlakom na posao, prije samog početka radnog vremena pročitali sve vijesti, a ne kao kod nas: dođe se na posao i čitaju se vijesti na portalima.
Tek se predstavljanjem prvog Apple iPhone telefona u siječnju 2007. godine te pola godine kasnije i u prodaji poradilo na boljem sučelju surfanja preko ekrana, korištenjem naših prstiju. Ali, nije Apple donio samo jednostavnije korištenje pametnih telefona nego je i mobilnim operatorima uvjetovao prodaju telefona u paketu s mobilnim podacima.
Konačno je pristup internetu pojeftinio i postao prihvatljiviji. Najbolje je to vrijeme usporediti s današnjim podatkovnim roamingom u Srbiji ili BiH. Tamo vam ne pada na pamet koristiti mobilni internet, osim ako nemate neku tarifu s određenom količinom uključenih megabajta. U suprotnom, za 1 GB ćete platiti i do 94.000 kuna.
Do pojave iPhonea smo preko Symbian uređaja (uglavnom) morali koristiti strelice preko četverosmjerne fizičke tipke ispod ekrana i pogađati određenu poziciju na ekranu. Ili pak koristiti stylus olovku na Windows Mobile ekranima, a font na ekranu je bio izrazio sitan i nimalo frendovski prema toj olovci. Zatim je u rujnu 2008. godine stigao prvi Android telefon T-Mobile G1 odnosno HTC Dream je predstavljen u veljači 2009. Povećane su i brzine podataka, pojavili su se UMTS, HSPA i HSPA+ te 4G pa od tada ugodnije surfamo internetom, a klik na ekran u današnje vrijeme više ne izaziva nikakav strah od troškova.
A koja je moja treća želja? Plaćanje preko mobitela. To sam prije nekoliko godina doživio u Kini. Tamo više gotovo nitko ne koristi gotovinu pa niti kartice za plaćanje nego se sve obavlja preko mobitela. Većina za to koristi mobilnu aplikaciju WeChat, koja je slična WhatsAppu.
Prije nešto manje od godinu dana počeo sam sve plaćati mobitelom. Čak i najmanje račune od 5 kuna. Ne da mi se po džepovima tražiti kovanice niti debitnu karticu (kreditne baš i ne volim koristiti). Mobitel je uvijek pri ruci, znam gdje se nalazi.
Ipak, nije bilo lako u početku, bilo je otpora. Sjećam se posjete poslovnici Hrvatske pošte i plaćanja iznosa od 80 kuna. Djelatnica me pita kako ću platiti, a ja odgovaram: preko Maestro kartice određene banke. I čeka karticu. U ruci mi je mobitel, spreman za plaćanje (aktivan je NFC, a za iznose manje od 100 kuna plaćanja ne potvrđujem PIN-om). Ponovo me pita kako ću platiti. Pokazujem joj mobitel.
Slijedi odgovor: ne, mi ne podržavamo plaćanje s mobitelom. Hm, ako podržavate beskontaktno plaćanje karticama, onda podržavate i preko mobitela, odgovorim joj. Međutim, djelatnica se ne da i ponovo kaže da to kod njih ne radi. Radi, sigurno radi, slijedi moj dio u dijalogu koji postaje sve napetiji, osjetim po njezinom glasu.
Dajte da probam, pokušavam prijeći na sljedeću razinu. Djelatnica povisuje glas i kaže da joj nitko nije javio za plaćanje mobitelom. Neće to ići kod nje. OK, ali i ja sam uporan.
Na moju treću želju čekao sam dugo godina, puno duže od spomenutog posjeta Kini i nervoznog čuvara jedne banke u kojoj sam došao s eurima kako bih ih promijenio u kineske yuane. Moram priznati, to je bila vrlo neugodna situacija, a promjena deviza trajala je 20 minuta, sve dok nisam potpisao najmanje 10 papira, sve dok nisu nekoliko puta provjerili moje novčanice i još dodatno raspravljali u pozadini.
Vraćamo se u poslovnicu pošte u kojoj je na šalteru sve napetije i napetije. Djelatnica vidi da neću popustiti te mi nevoljko prinosi terminal za beskontaktno plaćanje. Kad je iz uređaja izašla potvrda potvrde plaćanja, niti to ju nije uvjerilo te je rekla: A kako ja mogu znati da je to vaš mobitel?
Odgovorim joj: A kako možete znati da je kartica koju bih inače koristio zaista moja kartica, da sam platio na taj način? Razmišlja, razmišlja, lupka prstima po šalteru…
Mislio sam da je to bio kraj i da ću moći izaći van iz pošte, ali ona ne odustaje i kaže: Da ste plaćali račune za kućne režije, ja bih vas tražila osobnu iskaznicu.
OK, odgovaram joj, kad budem plaćao račune, onda me slobodno tražite osobnu. I konačno izađem na vrata koja sam jedva pronašao. Da sam barem tad imao pametni sat na ruci i izmjerio razinu stresa…
