Sjećate li se 1. rujna 1999. godine? Znate li što se taj dan dogodilo? Stigao je Vipme i razveselio mnoge u Hrvatskoj
Mjesečna pretplata mnogima je u Hrvatskoj krajem 90-ih bila velika prepreka do korištenja mobitela. I ne samo korištenja kao usluge nego i kao kupnje samog uređaja. Mobiteli su u to vrijeme u Hrvatskoj bili skupi, nije bilo subvencioniranja kupnje kao u zapadnoeuropskim zemljama. I ne samo to, mjesečna pretplata nije, kao danas, sadržavala besplatne minute razgovora i SMS poruke nego se ekstra plaćala, a za sve obavljene pozive i poslane SMS poruke plaćala se puna cijena.
U to vrijeme se i za SMS poruke plaćala pretplata u iznosu od 24 kune. Ali ne samo za slanje SMS poruka nego i za primanje. Dakle, dodatna pretplata odnosila se na korištenje usluge, bez obzira slali ili primali SMS poruke. Plaćao se i prikaz broja pozivatelja 44 kune mjesečno. Da, ako ste željeli znati tko vas zove, to je trebalo platiti. Takva su bila vremena.
I zatim je 1. rujna 1999, dva mjeseca nakon službenog početka rada mreže Vip u Hrvatskoj, privatnog mobilnog operatora, stigao Vipme. Usluga prepaida odnosno na bonove, kako se tada nazivala. Mogli ste kupiti mobitel bilo gdje, morao je samo biti otključan s druge mobilne mreže kako bi radio na broju 091 te bi se nakon umetanja SIM kartice na ekranu pojavio naziv HR VIP (ili 219 10, što je bilo prikazano na ekranima mobitela u to doba jer naziv mreže nije bio upisan u memoriju svih tadašnjih mobitela).
Vipme korisnici nisu plaćali za prikaz broja koji zove, mogli su primati i slati SMS poruke bez ikakvih preduvjeta, a nisu imali niti obaveznu mjesečnu pretplatu nego se zvalo kad je korisnik imao dovoljno kuna na računu. Pozivi su se primali do perioda kolika je bila vrijednost kupljenog bona, kao što je i danas.
Usput, Cronetovi su mobiteli imali ispisan naziv HR-CRONET ili 219 01. Ukoliko biste danas u neki od starih mobitela, poput Nokije 3210, ubacili Tele2 SIM karticu, na ekranu mobitela bi pisalo 219 02.
Kome je dolazak prepaid usluge najviše pomogao? U prvu ruku svima koji su žarko željeli mobitel, ali nisu bili spremni na mjesečni iznos od nekoliko stotina kuna. Ali, čini mi se da su najviše tada profitirali studenti koji su se svakodnevno koristili telefonskim govornicama kako bi se čuli sa svojim obiteljima, prijateljima, djevojkom ili dečkom.
U zagrebačkim studentskim domovima tijekom 90-ih godina bilo je vrlo malo telefonskih govornica pa su tijekom svakog dana postojali redovi u kojima su stajali studenti s telefonskim karticama jako lijepog dizajna, a mnogi su ih i skupljali. Bilo je govornica i na raznim dugim lokacijama, poput raznih križanja ulica. Ali, to nije bilo baš dobro rješenje jer je prometna buka automobila i tramvaja pri razgovoru bila zaista velika, a govornice nisu imale vrata.
Ako su roditelji željeli čuti svoju djecu u studentskom domu, morali su nazvati broj na porti te portiru ostaviti poruku koju bi on napisao na papirić, a s druge strane papirića bio je napisan broj sobe. Pri svakom ulasku i izlasku iz doma studenti su gledali u dio porte na kojem su bili poslagani papirići. Ako je postojala poruka za njih, zaputili bi se prema telefonskoj govornici i obavili poziv.
Ali, 1. travnja je trebalo biti posebno oprezan jer su mnogi studenti kolegama na porti ostavljali razne lažne poruke poput: Autobus na kolodvor stiže u 13:00 sati, poslali smo ti paket s hranom. Ili, dođi kod tetke na ručak (a tetka nije napravila dovoljno velik ručak i za nećaka). Ako je netko znao ime studentove djevojke, poruka je glasila: Vidimo se kod Krleže u 19:30. S dolaskom Vipme usluge više nije bilo šanse za takve prvoaprilske šale.
Školska djeca u to vrijeme nisu trebala mobitel, roditelji se nisu kao danas plašili za svoju djecu. U kućama je postojao jedan mobitel, nije bilo potrebe za više njih. Jasno, druga je situacija bila s poslovnim ljudima koji su iz potrebe koristili mobitel. Od početka 90-ih, odnosno od 1991. godine mnogima nije padalo na pamet da bi im mobitel uopće trebao, jer tko će ga non-stop nositi sa sobom. Ljudi su bili zadovoljni fiksnim telefonom, a još su bili zadovoljniji oni koji nisu imali dvojnika kod kojeg je telefon (u hodniku) bio poklopljen. I danas neki ljudi koriste pojam “poklapanja”, iako se mobiteli ne poklapaju kao nekadašnje slušalice fiksnih telefona.
Vipme je dobro došao kumicama na placu, mogle su komunicirati sa svojim dobavljačima, nije bio idealan samo za studente. Za njega su se kroz vrijeme i mnogi drugi korisnici odlučili pa je prije desetak i više godina omjer prepaida i pretplate u Hrvatskoj bio oko 80:20. Kroz vrijeme se taj omjer mijenjao, sa subvencijama pri kupnji novih mobitela.
Nekoliko mjeseci nakon pojave Vipme usluge HT je predstavio Simpu, također prepaid uslugu na bonove. Uslijedio je dolazak usluge Tomato koja je startala s radom 20. lipnja 2006. godine, kao svojevrsni odgovor na Tele2 i njihove razne tarife, poput Kikiriki tarife. Tomato se u stvarnosti ponašao kao posebni brend, a SIM kartice se nisu mogle kupiti na Vipnetovim prodajnim mjestima. Recimo i kako je Tele2 u Hrvatskoj s radom počeo 17. listopada 2005.
U međuvremenu, Vipnet je 1. listopada 2018. godine nastavio na hrvatskom tržištu poslovati pod nazivom A1 Hrvatska.