Nekada davno, preduvjet za internet je bila fiksna telefonska linija. Vratit ćemo se u daleku prošlost, ali zanimljivu prošlost. Trebalo je prvo iskopati kanal kroz zemlju, zatim dovesti telefonsku žicu do kuće, a to ste mogli napraviti samo ako ste imali dobru vezu u nekadašnjem PTT-u i za priključak platili 2000 njemačkih maraka.
Zatim su se stvari ubrzale pa priključak za telefon više nije bio luksuz. Onda je došao internet sa sporim modemima, spajanjima iz više pokušaja, uz poznati zvuk iz modema te konačno spajanje na internet brzinom od 2400 b/s, 14.400 b/s, a kasnije i na 56K. Sreći nije bilo kraja, ali samo ako niste bili dvojnik! Pa smo nakon ISDN-a u stambene zgrade dobili koaksijalni kabel, a zatim i optičku infrastrukturu, uslijedila je naplata prema količini prenesenih podataka, a ne prema vremenu korištenja. Brzine podatkovnog širokopojasnog prometa su se znatno ubrzale pa danas koristimo brzine fiksnog interneta od 500 Mb/s pa do 1 Gb/s.
Mobilni internet
Paralelno, razvija(o) se i mobilni internet. Do 2001. godine u Hrvatskoj smo preko 2G mobitela poput Siemensa S25 imali brzinu do 9600 b/s što je bilo dovoljno za slanje fakseva i mailova preko mobitela, a pristup se naplaćivao po vremenu korištenja, kao i u nekadašnjem slučaju fiksne veze. Zatim je 2001. godine stigao GPRS (General Packet Radio Service) i to je bila 2,5G odnosno „druga i pol generacija“ mobilne telefonije, a brzine su išle do 55 kb/s. Ipak, u prvom trenutku Vipnet je nudio download podataka brzinom do 26,8 kb/s te upload do 13,4 kb/s. Naplata je krenula prema količini prenesenih podataka pa smo konačno po prvi put mogli biti non-stop online spojeni. Kasnije je (teoretski) GPRS išao i do 171,2 kb/s.
Prvi GPRS mobitel na hrvatskom tržištu (i u Europi) bila je Motorola Timeport 260 s cijenom od oko 3000 kn, a prednost kod ovog modela u odnosu na kasnije konkurente poput Siemensa S45 i Ericssona R520 bila je mogućnost istovremenog punjenja mobitela i spajanja kabela na računalo, kako bi se s desktop ili prijenosnim računalom moglo spojiti na internet s bilo koje pozicije na kojoj je postojao GSM signal. Pojavili su se u međuvremenu i WAP telefoni s monokromatskim ekranima, a jedan od prvih WAP telefona je Nokia 7110. U to vrijeme pojavljuje se HSCSD (High Speed Circuit Switched Dana) s brzinama do 57,6 kb/s.
Uslijedio je zatim skok na EDGE (Enhanced Data rates for GSM Evolution) odnosno 2.75G. Brzine su išle do 220 kb/s, a zatim i do 384 kb/s. Onda se u praksi pojavio 3G UMTS (Universal Mobile Telecommunications System) s minimalnom brzinom od 384 kb/s, s čime smo bili oduševljeni. Slijedi 3.5G odnosno HSPA (High Speed Packet Access), a brzina u downloadu ide od 3,6 pa do 7,2 Mb/s (ožujak 2007. godina). Brzine se preko HSPA+ u 2009. godini zatim udvostručuju na 14,4 Mb/s te na 21 Mb/s. Slijedi Dual Carrier HSPA s brzinom do 42 Mb/s u downloadu (2010. godina). Na tržištu su se u međuvremenu pojavili razni USB stickovi i kartice koji se priključuju na računala i na taj način imamo mobilni internet.
Vrhunac slijedi 23. ožujka 2012. godine kada Vipnet i HT pokreću 4G LTE (Long Term Evolution) mreže u Hrvatskoj, a 4G bi trebao nuditi brzine veće od 100 Mb/s u downloadu. Slijede ponovo nadogradnje na baznim stanicama i brzine se u Hrvatskoj povećavaju na 220 Mb/s. Naravno, kod svih spomenutih brzina prijenosa koje smo spomenuli radi se o teoretskim brzinama u downloadu odnosno pri preuzimanju podataka na uređaj.
Rodio se prvi Homebox
U rujnu 2006. godine Vipnet je hrvatskom tržištu ponudio Vodafone Homebox, uređaj koji zamjenjuje fiksnu liniju. Fiksni telefon se spoji na Homebox koji koristi GSM signal, a ne mijenja se niti fiksni broj telefona korisnika – može se prenijeti i tako zadržati svoj isti broj telefona. Uz telefoniranje, preko Vodafone Homeboxa je od 2006. godine moguće surfati internetom (UMTS) brzinom od 384 kb/s u downloadu te 64 kb/s u uploadu. Mjesečna naknada iznosila je 150 kn, a uključivala je 1 GB dana podataka, 150 minuta razgovora prema svim mrežama te prikaz broja pozivatelja (koji se u HT mreži plaća 14,64 kn (s PDV-om).
Vraćamo se sada u 2018. godinu
Testirali smo posljednji dostupan Vipnetov Homebox na hrvatskom tržištu, model ZTE MF283+ s podrškom za rad na 4G mreži (LTE Cat4), 3G i 2G. Korištenje i spajanje ne može biti jednostavnije – na 220 volti priključi se Homebox u kojem se već nalazi SIM kartica, preko računala potražimo bežičnu mrežu ili pak Homebox preko mrežnog kabela spojimo na računalo, unesemo mrežni ključ s naljepnice na donjoj strani uređaja. Na Homebox se može spojiti i fiksni telefon te na taj način imamo i fiksnu liniju.
Dakle, Homebox je wireless ruter odnosno svojevrsni hotspot na koji se drugi uređaji spajaju preko zraka, ali i putem kabela. Još smo samo prepisali šifru sa stražnje strane ZTE uređaja i upisali ju u uređaje s kojima se svakodnevno spajamo na internet kod kuće – pametni telefon, tablet, prijenosna i desktop računala, pametni televizor, igraću konzolu itd. Maksimalno je moguće spojiti do 32 različita uređaja.
Kako bismo imali što bolji signal pa samim time i brzinu prijenosa podataka, Homebox uređaj je potrebno postaviti bliže prozoru. Spojili smo na uređaj dvije priložene antene s kojima se signal znatno pojačava ako smo u području slabijeg signala. Udaljavanjem Homeboxa u drugi dio stana brzine i jakost signala se smanjuju pa na udaljenosti od 15-ak metara signal može u potpunosti nestati, ukoliko se između Homeboxa i uređaja s kojim se spajamo nalazi više debelih zidova. Struktura građevine je vrlo bitna i može otežavati prolazak signala.
Testirali smo brzine prijenosa podataka preko Homebox uređaja te dobili najviše do 55 Mb/s u downloadu, ali smo prosječno imali 30 do 40 Mb/s. U uploadu smo pri testu dobili maksimalnih 30 Mb/s, u prosjeku je brzina bila 20 do 30 Mb/s, uz ping (latenciju odnosno kašnjenje) do 14 ms. Naravno, lokacija mjerenja i udaljenost do bazne stanice uvelike ovise o brzini koja se može dobiti, ali i opterećenje na mreži odnosno baznoj stanici. Tehnički, podržana brzina ZTE uređaja u downloadu je do 100 Mb/s, a u uploadu 50 Mb/s. Najveća brzina koja se može isporučiti prema drugim uređajima je 300 Mb/s.
Vipnetov Homebox je jednostavan način za pristup brzom internetu i telefoniranju putem fiksne mreže, odlično je rješenje za lokacije na kojima se ne može dobiti ništa više nego što pruža bakrena parica, odličan je za podstanare koji ne moraju tražiti fiksnu liniju od stanodavca, a idealan je za lokacije na kojima uopće niti nema tehničkih uvjeta za fiksnu liniju. Jedino djelomično ograničenje koje postoji je što je Homebox vezan za lokaciju stanovanja i ne može se nositi po želji (na primjer, preko vikenda krenemo na vikendicu i ne možemo ga ponijeti sa sobom), ali se za duži period može pismenim zahtjevom prema Vipnetu promijeniti adresa te opet po povratku recimo nakon 3 mjeseca ponovo zatražiti stara, prvotna adresa stanovanja.
Mjesečna pretplata za Homebox Duo, koji kombinira neograničen internet brzinom do 112 Mb/s (upload do 37,5 Mb/s) te neograničene razgovore prema svim fiksnim i Vip mobilnim brojevima, iznosi 165 kn mjesečno. Vip Homebox uređaj ćete jednokratno platiti 9 kn, a pozivi prema ostalim mobilnim mrežama plaćaju se 1,50 kn/min.
Homebox se može uzeti i na bonove – uređaj košta 799 kn, a za 70,12 kuna dobit ćete 1 GB podatkovnog prometa. Račun se nadoplaćuje prepaid Vipme bonovima, a nadoplatu je moguće obaviti pozivom prema službi za korisnike.
